Make your own free website on Tripod.com

            Povijest 

            Predpovijesno razdoblje

            Prema nekim pokazateljima može se reći da su postojala predpovijesna naselja čija obilježja ih svrstavaju u brončano ili željezno doba.  Na ovom području su se miješala plemena Delmati, Ardijejci, Plerejci i Daorsi. 

            Poznato je da su Delmati u III st. pr. Krista zauzeli kraj od Cetine do Krke, ali im je Delminium (Duvno) ostalo središte. 

            Rimsko razdoblje

            Nakon rimskog osvajanja Ilirika, te konačnog poraza Dalmata 6-9 g. po. Krista, taj kraj na jednom od najvažnijih putova u provinciji Dalmacija, izmedju dva najveća grada Salone i Narone, izložen je jakim utjecajima. Slučajno nalaženje ilirskih grobova u Katunima svjedoči o materijalnom životu Ilira na ovim prostorima. Više nalaza kamenih ostataka kroz cijelu dolinu Kreševa, Katuna , Žeževice, Grabovca upućuje na mogućnost postojanja većeg naselja u vrijeme Rimljana ili u ranom srednjem vijeku.

            Mnogi još neobjavljeni materijali iz Katuna, te na istoimenim lokalitetima Crkvina u Cisti sa starokršćanskim nekropolama, te Crkvini u Grabovcu sa stupovima od kojih je na jednom lik Adama s natpisom: 

ADDM(!) NUDUS PARADISO DEO EJECTUS, 

pokazuju da se tim putem širilo kršćanstvo prema današnjoj Hercegovini iz Salone.

            Rani srednji vijek

            Vrlo zanimljiv prijepor među znanstvenicima XIX stoljeća izazvalo je lociranje rimskog grada Rider (Reditae). Naime, Stjepan Zlatović ga je smjestio u Radobilju, kao i dr. Miho Barada negdje u trokutu Trilj - Zadvarje - Zagvozd, dok su ga neki autori smjestili u Danilo kod Šibenika. Argumenti za radobiljsku lokaciju ovoga grada su mnoštvo rimskih ostataka u ovom kraju, kao i to što se Reditucumu u aktima crkvenih sabora u Saloni 533 g. ubraja u područje makarske biskupije, te je malo vjerojatno da bi se granice makarske biskupije protezale tako daleko, do Šibenika.

            Ako je ovo točno, onda biskupski grad sv. Aurelia Redic(u)m - kako piše na nadgrobnoj ploči u Milanu, nije bio u Armeniji nego u Dalmaciji. ("Čuvari baštine" - skup autora - Imotski 1989)

            Ustroj javnog života u Hrvata

            Osnovna jedinica u javnom ustroju bila je zadruga - skup bližih i daljih rođaka sa zajedničkim imetkom na čijem čelu je glavar (starješina). Više zadruga je činilo pleme (lat. genus, generatio), a zemlja na kojoj su obitavali županija ( jupa, juppania, provincija, regio itd.). Središte županije je bio uglavnom utvrđeni grad (lat. castrum, castellum) koji je bio sijelo župana i branik cijele županije.

            Župan (jupanus, ) osim što je bio glavar, bio je i vrhovni zapovjednik Županijske vojske i vrhovni sudac kad nije bilo kralja ili njegova zastupnika. Uz župana postojali su i podžupani (postiuppus), te satnici zaduženi za pojedine odjele županijske vojske i ujedno županovi pomagači u sudskim poslovima, pristavi (pristaldi) - izvršni činovnici.

            Više županija činilo je jednu oblast kojoj je na čelu bio veliki župan ili knez (dux).

            Zreli srednji vijek Radobilje

            Rano razdoblje ovog kraja zaogrnut je velom povijesne tajne. Prema nekim izvorima, na lijevoj strani rijeke Cetine između Imotske i Cetinske Županije prostirala se stara gospoština, parokija splitske biskupije ( Comitatus Radobiglie (Fra. S. Zlatović - Topografske crtice...).

            Prema nekim izvorima ova Župa (Knežija) najviše se proširila neposredno prije dolaska Turaka na ove prostore, te je obuhvaćala više kasnijih županija (Knežija), odnosno sela: Kostanje, Podgrađe, Blato, Nova Sela, Kreševo, Katune, Opanke, Žeževicu, Slime, Svinišće, Kučiće, južni dio Biokova i Ciste, Medov Dolac, zapadni dio Grabovca, Velebrdo, Bast, Bašku Vodu i Brela, te bijaše knežija pod vlašću Ivaniša Nenadića.

            Inače, prema nekim od ranih isprava Radobilja je pripadala bosanskoj kraljevini poveljom iz Bobovca (3. travnja 1382. kralj Tvrtko Kotromanić ju je darovao Vukcu Nenadiću). Kasnije je prelazila u ruke kapetana Jurja Vučića, Pavla Spevančića te Stjepana Hercega. Mnogo kasnije isprave o rasprama među velikašima glede posjeda, posebno kroz 15. st. govore o ustroju, načinu sudovanja (Poljički statut) i o životu na ovim prostorima.

            ....Da bi sačuvali svoje zemlje od Mlečana, Radobiljani odlučiše podići tvrđavu naspram poljica (Mletačkih) i most preko Cetine. Mletački senat moli Herceg Stjepana 1455.g. da ne dopusti gradnju. Tvrđava je izgrađena ( a zna se da ju je držao 1462. Stjepan Strižić), a to je bio razlog napada Splitskog kneza na Radobilju...

            Tursko razdoblje

            Nakon pada pod tursku vlast (početkom 16.st.), Radobilja je pripala Hercegovačkom Sandžaku i Mostarskom Kadiluku. Nakon pada Klisa 1537.g. Kliškom (1528.g. bijahu pod Skradinskom), a od 1580 pod Zagorsko-Kliškim kadilukom.

            Prvi popis stanovništva Radobilje bio je 1510.g.(fra J.A. Soldo). U turskom obliku feudalizma bio je Spahijsko - timarski sustav. Feudalci (Spahije) bili su uglavnom naši ljudi, koji su upravljali muslimanskom i kršćanskom rajom. Zbog povlastica, mnogi od njih prelaze na islam. Prema opisu Hercegovačkog Sandžaka iz 1624. Radobilja je kraj nastanjen kršćanima i muslimanima, koji je imao svega 150 kuća. Brdo i udolinu su štitile utvrde Nutijak i Zadvarje. Inače, 16.st. je bilo vrijeme stalnog mijenjanja granica, vrijeme gladi, hajdučije, poreza i seoba. Iz jednog spisa (1664) saznajemo da je u Katunima tada bilo tek 21 obitelj s oko 130 žitelja. Godine 1715. Radobilja prelazi pod Mletačku vlast.

            Mletačka vlast

            Mijenja se sustav podijele zemlje, ali se život u Radobilji nije puno izmjenio. Poznato je da je splitski nadbiskup Cupilli pohodio dvaput  Radobilju i to 1711. kad je mjesna crkva posvećena Velikoj Gospi, koja je izgrađena na temeljima prethodne crkve sv. Ivana Krstitelja. Tadašnje granice župe Radobilje su: na zapadu Blato n/c, Ugljane, sjeverno Cista - Svib, na istoku Krivodol - Grabovac, te Poletnica - Slime - Podgrađe.

            Godine 1754. Katuni i Kreševo imaju 190 kuća, odnosno, 790 stanovnika. Nakon izgradnje nove (dograđene ) crkve kroz cijelo 18.st. se u nju ulagalo. Na jednostavnom portalu pročelja, uklesano je u bosančici: 

NA 1722 MAĐA 5.

            U temeljima nalazimo stećke te ukrase nasu uglovima lađa (ruže,  strijela, kosir i polumjesec sa zvijezdom), a na ulazu lijevo veliki stećak koji služi kao oltar kod vanjskih služenja misa. 

            Godine 1759. župljani su naručili od Filipa Naldija veliku sliku "Posljednji sud", te veliki mramorni oltar.

            Crkve radobilje

Povijesno je posebno vrijedna stara crkva Uznesenja  B.D.M. 

Filip Naldi: Poslijednji sud

Poslijednji sud - slika koja pokriva južni zid Crkve, naručena od Filipa Naldi-ja, 1759. godine

 Crkva Uznesenja BDM

Prekrasna stara crkva je sagrađena 1718. g. na temeljima svoje prethodnice Crkve Sv. Ivana Krstitelja iz IX stoljeća.  

            Nakon ukidanja Mletačke Republike 1797. njene posjede na našoj obali preuzima Austrija. Nedugo nakon toga naši krajevi dolaze pod francusku vlast. Za vrijeme francuske uprave izgrađena je cesta Knin – Trilj – Ugljane – Katuni – Turija – Vrgorac – Metković.

            Zbog preambicioznih projekata podizani su porezi, što je uz stalna novačenja i prisilne rabote uzrokovalo nezadovoljstvo stanovništva. Stoga je narod s oduševljenjem dočekao Napoleonov poraz u Rusiji.

            Nakon 1813. godine Austrija ponovno dobija naše krajeve.

 

            Razdoblje austrijske uprave i dvadesetog stoljeća

            Katuni i Kreševo su crkveno u Omiškom dekanatu, dok je vicedekanat u Katunima.

            U Šestanovcu 1850. Austrija osniva žandarmerijsku postaju. Godine 1871. osniva se muška osnovna (pučka) škola u Deškovića kući u Katunima, dok je u susjednoj zgradi bila i pošta.

            Ovo stoljeće nije donijelo velikog prosperiteta, ali je donijelo relativno dugo razdoblje mira, što je rezultiralo značajnim porastom stanovništva.

            Stara plemička obitelj Dešković je imala značajan utjecaj u ovom kraju. Antun Dešković posebno je upamćen po inicijativi za iskorištenjem vodenog potencijala, rijeke Cetine za proizvodnju električne struje.

            Krajem stoljeća Radobilja je bila dio omiške općine, splitskog kotara.

            Godine 1912. ova općina se razdvojila na tri općine, od kojih je krajiška općina (prema naseljima koja je obuhvaćala) podsjećala na nekadašnju župu Radobilju. Ona je obuhvaćala općinsko središte Šestanovac, Blato n/C, Katuni, Kreševo, Nova Sela, Opanke, Slime, Žeževicu Donju (Zadvarje) i Gornju. 

            Površina joj je 139 km2, imala je 1298 kuća i 7688 stanovnika.

            Ovakav ustroj ostaje do 1941. kada je općina Krajina pripala omiškom kotaru, Velike Župe Cetine.

            U svibnju 1945. godine krajiška općina postaje Kotar Šestanovac.

 

            Poznati ljudi iz ovog kraja

            Ovaj kraj dao je mnoge vrijedne javne i kulturne djelatnike, profesore, književnike, svećenike, ali i mnoge samozatajne osobe za koje se malo zna, a koji su dosta doprinjeli općem dobru.

            Među brojnim poznatim i nepoznatim veličinama, posebno treba istaći velikog dr. fra Karla Balića, čuvenog mariologa i prof.dr. Ivu Rubića, geografa svjetskog glasa.

            Na braniku Domovine

Za hrvatsku domovinu mnogi sinove ove župe su podnijeli najveće žrtve. U drugom svjetskom ratu, iz naše župe  poginulo je u raznim vojskama 164 osobe (prema Komisiji za utvrđivanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća - Časopis Radobilja).

Posebno smo ponosni na naše Vitezove koji su žrtvom života pokazali kolika je ljubav čovjeka ovog kraja za Domovinu Hrvatsku.

To su:

Robert Lesandrić (1969-1993)

Toči Marušić (1960 - 1993)

Ivan Družić (1956 - 1995)

Mijo Balić (1953 - 1991)

Božo Merčep (1952 - 1991)

Ante Merčep (1969 - 1995)

Ivan Rubić (1949 - 1995)

Marko Ribičić (1951 - 1991)

Ivan Nejašmić (1944 - 1991)